Procjena spremnosti za školu

by Katarina Rosan Leovac | velj 10, 2026 | Stručna služba, Upisi u prvi razred

Što znači biti spreman za školu?

Spremnost za školu obuhvaća brojne vještine:

• Fizički (zdravstveni) status i senzomotorički razvoj – uključuje vještinu koordiniranih pokreta i ravnoteže u svim oblicima prirodnog kretanja, finu motoriku (spretnost ruke i prstiju, koordinacija oko-ruka, držanje olovke, kontroliranje olovke na papiru), usvojene navike hranjenja, spavanja te uspostavljena kontrola fizioloških funkcija.
  • Tjelesnu i zdravstvenu spremnost utvrđuje liječnik školske medicine. Tu se utvrđuje djetetova tjelesna visina i masa. Tjelesna zrelost uključuje normalno funkcioniranje osjetilnih organa (vid, sluh). Dijete također mora imati usvojene navike normalnog hranjenja, spavanja i kontrolu pražnjenja mjehura i crijeva. Pored toga, utvrđuje se opće zdravstveno stanje djeteta.
• Socioemocionalni razvoj – uključuje spremnost na odvajanje od roditelja, prepoznavanje i samoregulaciju emocija, odgađanje zadovoljenja vlastitih potreba, određenu razinu tolerancije na frustracije, prihvaćanje neuspjeha, kontrolu impulsa, sposobnost da ograniči vlastita agresivna i ometajuća ponašanja, zna da se ne smije prekidati druge dok govore, empatiju, sposobnost prepoznavanja i komunikacije o vlastitim osjećajima.
  • Emocionalno spremno dijete može kontrolirati svoje ponašanje i osjećaje (ljutnja, strah, tuga) u situacijama kada je frustrirano, npr. kada mora raditi nešto što ga ne zanima, kada je neuspješno u nečemu, kada treba pričekati svoj red, kada se treba odvojit od roditelja i bez većih izljeva emocija i nezadovoljstva funkcionirati samostalno.
  • Socijalna spremnost djeteta odnosi se na njegovo ponašanje kada je u društvu s drugima, odraslima i djecom. Do polaska u školu dijete bi već trebalo razlikovati poželjno od nepoželjnog ponašanja, uvažavati druge ljude i njihove potrebe. Jednostavno rečeno, trebalo bi surađivati i slijediti upute odraslih te se moći pridržavati određenih pravila ponašanja u situaciji kada nije „centar svijeta“ kao što je to u obitelji, nego dio grupe koja funkcionira po određenim pravilima kojih se treba pridržavati.

Ako dijete ima teškoća s nekom od navedenih komponenti, to bi moglo predstavljati problem i za njega i za opću razrednu dinamiku.

• Jezični razvoj – dijete treba tečno govoriti hrvatski jezik bez pogrešaka, imati jasan i ispravan izgovor glasova te moći pratiti i razumjeti usmenu uputu. Treba imati razvijen rječnik koji se odnosi na svakodnevne pojave i predmete, priopćavanje svojih misli i potreba,  glasovnu analizu i sintezu – rastavljanje riječi na glasove i spajanje glasova u riječ (dijete ne treba znati čitati prije polaska u školu)…

Ove vještine procjenjuje logoped. Ako on procjeni da dijete nije ovladalo potrebnim predvještinama čitanja i pisanja, bolje je posvetiti godinu dana rada na tim vještinama nego poslati dijete u okruženje za koje nije spremno.

• Opće znanje i kognitivne sposobnosti, pažnja – uključuje primjerenu pažnju i koncentraciju (15 – 20 min) te da može selektivno i namjerno usmjeravati pažnju na određene sadržaje, odupirati se onome što ga ometa. Dijete treba imati znanja o sebi, obitelji, prirodi i prirodnim pojavama, numeričko poimanje (brojanje, odnosi više-manje itd.), vizualnu percepciju (diskriminira različite oblike i veličinu predmeta), prepoznavanje i imenovanje boja, orijentaciju u prostoru i vremenu te uočavanje veza i odnosa među stvarima i pojavama.

Za više detalje pogledajte webinar na youtube kanali Kokolingo.