Prosinac je uvijek bio jedan od najljepših mjeseci u našoj školi. Uvijek se nešto događalo. Kreativnost je disala punim plućima. Hodnicima je vladalo posebno raspoloženje. Svi smo bili nasmijani, vedri i bolji u te dane.
Sudjelovali smo, mali i veliki,  u humanitarnim aktivnostima, nesebično davali i širili radost.

Ali ovaj prosinac je bio potpuno drugačiji, tih i nečujan. Silno su nam nedostajali naši blagdanski rituali. Navikli smo izrađivati, sudjelovati, pomagati i aktivno razmišljati o potrebama drugih.

Međutim,  ipak se nešto zakotrljalo i to međusobnom inicijativom dobrih ljudi iz Volonterskog centra Zadar i Doma za starije i nemoćne osobe. Ubrzo je i do nas preko naše školske psihologinje stigao prijedlog  da se mlađi učenici uključe u božićnu akciju pisanja pisama našim starijim sugrađanima koji su najpogođeniji u vrijeme pandemije i koji se  zbog ograničenih socijalnih kontakata osjećaju usamljenije nego inače.

Mali kreativci su se rado odazvali te su napisali  i ukrasili svoja pisma i čestitke za  bake i djedove s jedinom željom da zagriju njihova usamljena srca svojim toplim riječima. 

Jedno veliko im hvala na tome.    

„Lijepe riječi ne koštaju mnogo. A ipak postižu mnogo.“

Blaise Pascal