Zahvala povodom rastanka generacije 2012. – 2020.

Poštovani profesori i profesorice, učiteljice, ravnateljice i ostali djelatnici škole. Pripala mi je čast da vam se obratim s nekoliko riječi zahvale. U ime 8.a razreda, generacija 2012.-2020. želim pozdraviti sve prisutne. Posljednji su sati našeg osnovnoškolskog obrazovanja kojeg smo zbog nevidljive prijetnje čovječanstvu, pandemije COVIDA 19 bili prisiljeni zaključiti u okolnostima u kojima niti jedna generacija prije nas nije morala. 

Upravo sada obrađujemo najteže gradivo - gradivo rastanka. Zbrajamo uspjehe, neuspjehe i prihvaćamo postignuto. Zatvaramo posljednju stranicu osnovnoškolskog obrazovanja. Nakon osam godina učenja i mučenja, smijeha i plača, slaganja i neslaganja - miješaju se radost i tuga. Radost, jer idemo naprijed, čeka nas srednja škola, postajemo odrasliji, važniji... Tuga, jer odlazimo iz naše škole. Nikada više nećemo zajedno sjediti u klupama išaranim ljubavnim porukama i našim imenima. Bilo je tu i suza, nekad radosnica, nekad zbog nepravde, loših ocjena, svađa kojih nije trebalo biti.

Stojeći na prekretnici jednog dijela životnog puta, ponosni, malo uplašeni i zbunjeni, ali opet s druge strane optimistični, osjećamo duboku zahvalnost.

Radost novog početka smjenjuje se sa tugom zbog rastanka sa kolegama, nastavnicima, školom, našim drugim domom. Sada, kada smo osvojili utvrdu, postali najstariji učenici, spremamo se da je napustimo. Vrijeme odrastanja, nestašluka, obilježilo je naših osam godina. Sve su nam lekcije pošteno ispričane, samo jedna nije, ona koja nas je trebala pripremiti da u životu postoji kraj i da postoji rastanak. Zar je moguće da čovjek ode s mjesta u koje je, kao stablo, tako duboko ukorijenjen? Nikada više nećemo zajedno na sat, na odmor, kroz hodnik, u dućan, uza stube, u pekaru, niti u dvoranu. Našim stopama hodat će drugi klinci. Od rujna će školske praznine i međuprostore puniti novi glasovi i šušur gužvi na odmorima. Na pločama će visiti novi radovi, u ormarima će spremati nove uratke. Poslušno poredana, malena, dječja lica, slijedit će svoje učitelje. Prve riječi, savladane prepreke, ponos koji vuče još dalje…do novih daljina i većih visina.

Uz vas će rasti, praviti prve školske korake, nekad odlučno, nekad zdepasto, poput nas prije njih. I u nama je velika oluja. Promiču slike, događaji, odzvanjaju uspomene.

Sada smo shvatili da je ovo kraj i da više neće biti starih prijatelja s kojima ćemo dijeliti sve one lijepe i ružne trenutke. No, s krajem osnovne škole i svega vezanog uz nju, nalazimo se na novom početku, a to je srednja škola. Nadamo se da ćemo opet upoznati ljude koji će biti uz nas u dobru i zlu, da ćemo biti uspješni u daljnjem školovanju pa i u životu. U srcu ćemo uvijek nositi prijatelje, prve ljubavi i simpatije, učitelje, profesore i djelatnike OŠ Krune Krstića, škole s najljepšim pogledom s prozora.

Još jedna generacija odlazi...Zadnji nastavni dan, zadnji sat, posljednje zvono...Svi smo puni emocija, ne sramimo se čak ni suza. Imamo li dovoljno znanja i ljudskih vrijednosti koje su nam potrebne da se snađemo u danima i godinama koje su pred nama? Volim misliti da možemo ostvariti sve što želimo primijenimo li podlogu i savjete koje zahvaljujući Vama možemo posložiti u kovčeg kojeg spremamo za naše slijedeće putovanje.

Trudili smo se stjecati znanje svatko prema vlastitim sposobnostima. Ipak nećemo svi kao odlikaši pohrliti u osvajanje svijeta. U našoj šarenoj različitosti leži ljepota svakog od nas. Zar šume ne bi bile tihe kada bi pjevale samo ptice koje pjevaju najbolje?

Uz znanje, primili smo od vas odgoj za istinske životne vrijednosti koje nas i čine ljudima. Najveća nagrada za sve što ste učinili, činite i učinit ćete neka vam bude naš životni uspjeh.

Pamtit ćemo i svoja međusobna druženja, susrete na odmoru, izlete, a nadasve zajedništvo koje nas je obilježavalo u teškim trenucima. Prilično smo se često svađali i prečesto posebnim superlativima častili jedni druge. Ne mogu se oteti mišljenju da smo s odmicanjem vremena i zajedničkim odrastanjem, unatoč prividnom razdoru, ispleli čvrste, zamršene niti posebnog zajedništva. Zbog nekih događaja i zbog teških izrečenih riječi danas žalimo. Sva sjećanja prožeta su obiljem prijateljstva kojeg smo u konačnici pružili jedni drugima. Posadit ćemo sve drage uspomene uz životni put. Biti će to smjernice onima koji će iza nas doći.

Svojim ću prijateljima još samo poručiti da hrabro i bez straha krenu u susret budućnosti. Sanjajmo velike snove i budimo optimisti, čime god se odlučimo bavili u životu. Proći će i ova oluja. Nemojmo se ničega bojati – SAMO NAM JE NEBO GRANICA! Svima nama, kolegice i kolege osnovnoškolci želim ostvarenje zacrtanih ciljeva uz poruku: Korijeni učenja su gorki, ali su plodovi slatki. U daljnjem životu želim vam samo dobro, mnogo odlučnosti, hrabrosti i vjere u sebe s porukom: Život će bit ono što učinimo od njega.

Rastanci uvijek bole. Jer dani koje smo živjeli i koje smo dijelili će otići u prošlost, ali neće otići iz srca, jer tu su kod kuće, na sigurnom, a dokle god smo jedni drugima u srcu mi i dalje trajemo…

U konačnici mi još preostaje u ime svih nas osmaša poželjeti Vam puno uspjeha u vašim budućim nastojanjima da u novim učenicima, buntovnicima potaknete najbolje, da izgubljene usmjerite, da nesigurne ohrabrite, da zaslužne nagradite, da revoltirane vratite. Neka vam vjetrovi budu naklonjeni, a plovidba postojana i neka vas uvijek dočeka sigurna luka. Krasopisom ste upisani u knjigu naših života. Krasit ćete prisjećanja i priče u našoj budućnosti. Dragi naši profesori, profesorice, učiteljice, ravnateljice i djelatnici škole možda će pod vaše okrilje doći generacija ljepših, pametnijih, inteligentnijih ljudi, ali nikako ne najboljih. Jer oni sada i ovdje zauvijek kažu: HVALA OD SRCA I ZBOGOM!

Pripremila: Luna Knežević, 8. a