Zvonimir Maštrović bio je dugogodišnji ravnatelj OŠ Krsto Ljubičić, današnje OŠ Krune Krstića. Ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo je u našoj školi predavati tehnički odgoj da bi ubrzo došao na njezino čelo preuzevši dužnost ravnatelja, odnosno direktora kako se u to vrijeme ta dužnost nazivala.Na tom je radnom mjestu dočekao i zasluženu mirovinu u koju je otišao početkom '92. godine.  Stariji djelatnici naše škole pamte ga kao čovjeka širokog srca koji je širio optimizam i vjeru u ljude i nadasve vjeru u posao koji  zahtijeva puno entuzijazma. Šireći pozitivno ozračje poticao je i učitelje i učenike da doprinesu boljitku škole i šireg prostora Arbanasa u kojem je škola smještena. Tijekom njegovog mandata (prije izgradnje škole Smiljevac) školu je pohađalo preko 1 500 učenika.Zahvaljujući njemu, koji je poticao sve školske aktivnosti,  u to je vrijeme OŠ Krsto Ljubičić bila jedina škola u Zadru koja je izdavala školski  list, a uspjesi njezine dramske grupe bili su legendarni. Sjajne rezultate postizali su i sportaši, a učenici su na natjecanjima iz Prve pomoći redovito osvajali prva mjesta. Uz to je direktor Maštrović stalno stvarao prijateljstva i ostvarivao suradnju sa školama u drugim sredinama. Jako je volio putovati pa je često organizirao stručna putovanja s kolektivom u različite krajeve  Lijepe Naše, ali i izvan njezinih granica. Najsretniji je bio kad bismo otputovali u njegovu Slavoniju  u kojoj je proveo dio života i iz koje potječe njegova draga supruga Vera.     

Ni nakon mirovine nije prekidao vezu sa školom Krune Krstića. Redovito je bio gost na školskim priredbama, a nerijetko je spontano dolazio u školu da bi uz kavu popričao s kolegama, ispričao najnoviji vic i izmijenio novosti. Sa zanimanjem je upoznavao nove kolege koji su pristigli u kolektiv i tako je do kraja ostao dijelom naše sredine.                                    

Kad bi pričao o svojoj obitelji, sinovima, unucima, a  u posljednje vrijeme i o praunučicama lice bi mu obasjao osmijeh.                   

Naš je Zvonko imao bogat i ispunjen život, a svi mi koji smo imali sreću i čast raditi s njim također smo obogaćeni jednom krasnim ljudskim odnosom.

Dragi Zvonko, neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio!

                                                                                              Jadranka Tomas, prof.