Nagrađeni  literarni rad "Prašina na vjetru" prethodno je na Županijskoj smotri proglašen najboljim. Laura se u Solarisu družila s drugim Zadranima koji su također pozvani na Državnu smotru, ali i s književnikom Dubravkom Jelačićem Bužimskim u čijoj je skupini njezin rad čitan i komentiran.

-Idemo, Abdul,…Majka mi lagano prišapne na uho i po prvi put u životu priželjkujem da me budi za školu.

U kutu sobe već me čeka spakirani ruksak. Umjesto školskih knjiga  Majka mi je pažljivo spakirala samo nekoliko neophodnih stvari. Među njima najvrednija je slika mog oca kojeg pamtim po junaštvu kojim je samo želio mene zaštiti. Malena suza zasjala je u kutu majčina oka dok je po posljednji put gledala naš obiteljski dom. Jače sam joj stisnuo ruku u znak potpore, a ona mi je odgovorila nesigurnim smiješkom.

-Sve će biti u redu -rekla mi je, pokušavajući i sebe  uvjeriti  neuvjerljivim riječima.

U trenu su mi proletjele uspomene na dane koje smo proveli na ovom mjestu.  S grčem u srcu krenuli smo na put. Mama je položila ruku, hladnu poput kristalića leda, na  bravu koja je glasno zaškripala. Ipak,  odlučila je junački zadržati nesigurni smiješak koji je meni grijao lice poput vrelog ognjišta. Mama je iz džepa izvukla novi,  tek kupljeni komad papira koji  je postupno raširila. Do nosnica mi je dopro miris svježe tiskane boje i ja sam se u trenu vratio u naručje svog dragog Oca koji mi čita najnoviju knjigu, a ja maštom putujem u zamišljeni svijet; č­udno je  koliko ti jedan običan miris može vratiti uspomene.

-Ovo će biti naš novi dom – kaže Majka.

-Europa?! -nervozno  izustim dok mi sama riječ ne pokrene bujicu  osjećaja.

 Oko mene dječica  odlučno drže ručice na ramenima svojih roditelja. Zbunjeno pogledam Mamu. Buka oko nas stvarala je savršenu tišinu u mojim ušima, čuo sam samo svoje misli koje pitaju kamo? i kako? Osjetio sam kako  se  topim i izlijevam na tlo dok mi se nekoć ukočena ruka odvaja od Majčine. U glavi mi se nastavlja vrtjeti film  sa žućkastim slikama, nejasnim  bliještećim uspomenama praćenim zvukovima poput udaraca kažiprsta o glatke tipke klavira, buke koja se  pretvara u lijenu tišinu. Jedan treptaj, jedan uzvik, jedan pogled bio mi je potreban da se vratim u surovu stvarnost koju moja Majka jednostavno naziva - putem.

Uspio sam prepoznati Majčino lice među svim ostalim; čvrsto me opet zgrabila za ruku i uvukla u gomilu koja hoda kuda je noge nose kao da je bježanje od onoga što je ostalo za nama - prava stvar za nas. Kao da je znala o čemu razmišljam, Majka mi je uzvratila  da je uspomene ponekad najbolje pretvoriti u čestice prašine te  pustiti da ih odnese vjetar.

Ponekad bih se probudio iz teška sna, pogledao bih  prostrano nebo prepuno zvjezdica priželjkujući da mi  oči pronađu najsjajniju koja bi mi dala barem mali komadić nade, barem malu zračicu svjetla na tamnom putu…

Nažalost, što smo se više približavali cilju kojem smo krenuli, sve smo se više susretali s mrzovoljnim pogledima  koji su najvjerojatnije mislili kako nismo ništa više nego sumnjivci koji  narušavaju njihovo životno područje.  Sve što sam mogao vidjeti bili su ljudi koji su svoju djecu hvatali za ramena te ih svom snagom udaljavali od mene. Osjećao sam se poput oštećenog komada odjeće na rasprodaji i taj mi se osjećaj nimalo nije svidio. Sve što sam mogao vidjeti bili su njihovi pogledi, oštri poput noževa koji su mi se zabijali u leđa. Nije mi trebalo puno da primijetim djecu, svoje vršnjake koji za ruke čvrsto drže svoje očeve, a oni im ulijevaju samopouzdanje i veliku količinu hrabrosti. U srcu sam osjetio preveliku želju da sam i ja jedno od te djece. Nepomično sam stajao na istom mjestu i gorko  zaplakao. U ovom trenutku nipošto ne bih propustio promatrati pokvarene strojeve. Jedino tako bih znao  da  nisam jedina stvar s greškom. Osjetio sam kristalne bisere kako  mi  klize niz obraze, promatrao sam  ruke koje su se tresle. Nisam se više trudio suzdržavati, nisam osjetio preveliku želju da spasim svoje dostojanstvo. Osjetio sam da je to sve već davno nestalo.

Kapci su mi se sklapali kad sam ugledao nekolicinu ljudi koji se penju po žičanoj ogradi i samo trenutak poslije padaju na tlo dok im  crvena tekućina curi niz sve dijelove tijela.  Sve što sam osjetio bile su užarene čestice prašine koje su mi se lijepile za lice.

Želio sam da je sve ovo bezazlena igra kukala koju sam s nekolicinom svojih prijatelja igrao u ljetnim popodnevima, no ovo je za razliku od  kukala bila nemilosrdna igra života.

Sve se tako brzo dogodilo. U trenutku u kojem me Mama počela jače stiskati za oznojeni dlan hladne ruke, činilo se da ću oslijepili  od strašnih prizora, da ću oglušiti  od  oštrih zvukova. Prigrlio sam se  uz Majku, prvi sam se put u životu osjećao tako nezaštićeno iako sam bio u njenoj blizini.  Bio sam u strahu da ću je izgubiti kao što sam izgubio Oca…  O, kako smo se nekad osjećali bogato ...jer smo imali jedni druge...

Izgleda da je sve  jednostavno otišlo u vjetar… Osjećao sam  kako je sve ovo jedna nepredvidiva zamka…

Bio sam okružen prestrašenim ljudima koji su me gušili više no prije. Nikad se nisam osjećao toliko usamljeno u prostoru ispunjenom ljudima.

-Zašto bježimo?!- okrenuo sam se prema Majci te sam  u žaru straha jače stisnuo njezinu ruku.

-Zašto bježimo kad nećemo pobjeći?

To je bilo ono što sam trebao reći, a nisam. Postao sam sit od tih riječi koje sam progutao, koje su htjele biti izgovorene, a nisu.

LAURA IVIĆ, 8.a